Violina

Nađete li se u podnožju kupole saronnske katedrale u Italiji i pogledate uvis, pogled će vam pasti na veličanstvene freske Gaudenzija Ferrarija. Naslikane su oko 1535. godine i prikazuju anđele koji sviraju glazbala, a među njima se nalazi i najstariji poznati zajednički prikaz suvremene gudačke obitelji violine, viole i violončela. Glazbala imaju po tri žice, no do sredine 16. stoljeća pojavila su se i glazbala sa četiri žice, što saznajemo iz pisanih dokumenata i slikanih prikaza. Premda se obitelj violina ubrzo rasirila Europom, prema tim dokazima može se tvrditi da je rođena u Italiji. Neke od najstarijih pravih violina očuvanih do danas potjeeu iz sjeverne ltalije, ponajprije iz milanskog kraja oko Brescie i Cremone, te Venecije, dijela svijeta koji je nadmoć u izradi violina zadržao sljedeće dvije stotine godina. Prvi poznati graditelj bio je Andrea Amati, osnivač proslavljene Cremonske škole, rođen u Cremoni početkom 16. stoljeća.

Na talijanskom jeziku violino znači "mala viola", ali nema dokaza koji podržavaju teoriju da je viola nastala prije svoje manje sestre. Nerijetko dolazi do zbrke jer na talijanskom viola označava i ranu i suvremenu violu. Prvi spomeni viole i violine katkad dolaze s pojašnjenjima da je riječ o glazbalima koja se sviraju da braccio, najvjerojatnije kako bi ih se razlikovalo od ranih viola koje se nikad nisu svirale "na ruci".

Građa
Premda je violina od 16. stoljeća pretrpjela nekoliko preinaka, njezina je građa uglavnom ostala ista. Njezin prednji dio (glasnjača), stražnji (dno) i središnji (pobočnice) izrađeni su od pojedinačnih dijelova mekanog drveta, primjerice smreke. Donji i gornji dio te rubovi pobočnica pojačani su blokovima. Glasnjača je probušena dvama zvučnim otvorima u obliku slova f Na njezinu donju stranu pričvršćena je letvica (bedro), koja se proteže usporedno s dubljim žicama, a mjesto joj je određeno jednom stopom od konjića (kobilice) violine koji podupire žice. Ispod dijela konjića na glasnjači nalazi se stapić (duša glazbala) koji vodi okomito do stražnje strane glazbala. Na jednom kraju vrata violine, izrađenog od tvrđeg drva, nalazi se puž sa zateznim vijcima. Žice vode od puža preko hvataljke na vrhu vrata violine, preko konjića do držača za žice pričvršćenog oko "čepića". Na početku hvataljke nalazi se sedlo. Umetnuti ukrasi oko rubova glasnjače i stražnje strane violine zovu se obrub.

Najranija gudala u obitelji violina najvjerojatnije su izrađena prema gudalu stare viole. Drvo je bilo svinuto, a žabica gudala, koja je pridržavala strunu na kraju najbližem sviračevoj ruci, bila je prievršćena pa je tako dopuštala sviraču da desnom rukom preinačuje napetost strune. Violinska gudala iz 16. i početka 17. stoljeća bila su duga oko 35 cm, posebno ona koja su se koristila u plesnoj glazbi, području u kojem je violina ubrzo pronašla svoje mjesto.

Za glazbala sa četiri žice do kasne renesanse ustanovljeno je ugađanje prema suvremenom modelu g¹, d¹, a¹, e². U tom su razdoblju žice izrađene od ovčijih crijeva i tako su izrađivane do 19. stoljeća, premda je g-žica od metala sve uobičajenija od početka 18. stoljaća. Od 17. stoljaća bio je poznat način ugađanja scordatura (odnosno neuobičajeno ugađanje žica - često naviše), što se može vidjeti u zbirci sonata Rosarium, Austrijanca Heinricha Bibera.