Timpani

Timpani (na engleskom se jeziku nazivaju kettledrums jer njihove zdjele, oblika polukugle nalikuju kotlu) jezgra su udaraljkaške skupine. Danas je rijetkost susresti orkestralno djelo u kojem nema timpana.

Dok se engleska riječ "kettle", koja dolazi iz latinskog cattillus, što znači mala zdjela, odllosi na tijelo glazbala, suvremeni naziv "timpani" opisuje kožu bubnja i povezuje se s rijeci tympanum koja označava opnu u bubnjiću uha. Orkestralni timpani pripadaju udaraljkama određene tonske visine i danas se notiraju u basovu ključu. Nekoć su glave timpana bile nezgrapno zatezane uzicama, a kasnije su koristili vijke kako bi postigli napetost na mjestu gdje je vanjski rub kože povezan s tijelom. U praksi, to je značilo da jednom ugođen timpan moze proizvoditi samo taj ton sve dok se ponovno ne ugodi. Drugi način ugađanja nekih bubnjeva postiže se rotacijom kotla. Suvremeni timpani ugađaju se s pomoću pedala, što omogucuje trenutačno ponovno ugađanje kao i mogućnost glissanda. To su tzv. pedalni ili mehanički timpani.

Povijest
Onog trenutka kad je pračovjek naučio obrađivati drvo i štaviti životinjsku kožu, mogao je početi izradivati bubnjeve. Od izdubljenih klada, keramičkih posuda pa i kornjačinih oklopa izrađivao je bubnjeve koristeći teleću kožu ili kožu drugih velikih životinja koju je rastegao preko otvora i vezao konopom ili kožnatom vrpcom. Takvi su pokušaji tako stari da je nemoguće odrediti odakle timpani potječu. S Bliskog istoka dolazi najraniji predstavnik timpana, prikazan na babilonskoj pločici sedam stoljeća prije Krista. Stoga su crteži i slike na kojima nalazimo timpane prilično česti. Prikazuju gIazbala različitih veličina, od vrlo malih do velikih, od plitkih do dubokih, gdje se oblik zdjele mijenja od stožastog do okruglog. Ta su se glazbala rabila na dvoru pri svečanostima, za plesove i za ohrabrivanje u bitkama. Do 13. stoljeća na Bliskom su se istoku bubnjari na konjima udružili s trubačima na konjima, što se kasnije ponovilo u Europi, gdje to udruživanje postaje redovitom praksom u koncertnim dvoranama (naravno, bez konja). Od početka 18. stoljeća trube se katkad rabe bez bubnjeva, osobito u virtuoznim ulogama, dok su se u orkestralnoj glazbi trube i timpani smatrali nerazdvojnima. Tog mišljenja bili su čak i neki skladatelji koji često nisu naznačavali u partituri da su potonji potrebni jer se to smatralo uobičaenim. Mnogi bubnjari koji su prvenstveno svirali za dvorsku gardu nisu znali čitati note pa su se ravnali po trubačima.

Timpani su se najprije pojavili na Bliskom istoku da bi se vrlo brzo proširili u Indiju i Europu gdje su nastale nove inačice. Parovi malih ručnih bubnjeva, tabla i bayan, dobro su poznati u Indiji: to su mali timpani vrlo slični kuhinjskom posuđu pa zaslužuju da ih zovemo "kotlovima". Nakara su mali arapski timpani promjera kože do 25 cm. Proširili su se na zapad i sjever; u Engleskoj, na primjer, preci su orkestralnih timpana i nazivali su se nakers. Svirač na dva nakera objesio bi ih na remen oko struka i prislonio uz gornje dijelove bedara. Ta glazbala su se rabila u malim sastavima na dvoru ili u krčmama jer su bili prenosivi i mogli su se čuti u gotovo svim prilikama koje su zahtijevale ritam. Manje su se koristila u svečanijim prilikama.

Do vremena sastavljanja prvih orkestara (oko 1600.) kao podrška pjevačima u operama i oratorijima, timpani su postali veći i zvučniji. Od tada, zajedno s ostatkom orkestra preselili su se u koncerne dvorane i do 1800. postali su stalni dio simfonijskog sastava. Naravno, nisu sve opere ili koncertna djela zahtijevali timpane, premda je opera opećnito mnogo dobivala njihovim sudjelovanjem jer su bubnjevi mogli naglasiti dramatične trenutke, oponašati grmljavinu u prizorima olujnog vremena, navijestiti ulazak zlokobnih likova, najaviti dolazak uglednih osoba itd. Od timpana se počelo zahtijevati sve više. U orkestru nisu više bili potrebni samo kao "galamdžije" pa je zato trebalo poboljšati mehanizam za ugađanje.