Harmonika s klavijaturama 20. stoljeća ("napredna usna harmonika") zvuk proizvodi s pomoću zračnog vakuuma ili stlačenog zraka, koji udara u slobodne metalne jezičce - drugim riječima, to su prijenosne jezične orgulje. Glazbalo se sastoji od dva pravokutna dijela spojena mjehovima. Zrak struji kroz mjehove naizmjeničnim stiskanjem i razvlačenjem svakog kraja (čime se zrak istiskuje, odnosno uvlači). Desna ruka svira na sopranskoj klavijaturi koja nalikuje glasovirskoj (izvorno su umjesto tipki bili gumbi), dok lijeva ruka nadzire rad mjehova i nizove gumbi zadužene za basove tonove i akorde. U rukama virtuoza, harmonika može ostvariti blistava postignuća. Roy Harris je skladao koncert za to glazbalo, a orkestri harmonika danas su česti.
Koncertina, izumljena 1829. u Engleskoj, odnosno sedam godina nakon harmonike, manja je i ima dvije klavijature s gumbima, po jednu na svakom kraju šesterokutnih mjehova. Na engleskoj koncertini visine tonova tijekom širenja i skupljanja mjehova ostaju stalne, dok se na njemačkoj mijenjaju. Koncertina se umjetnički smatra boljom od harmonika, a na njoj je i teže svirati. Najveći rani zagovornik toga glazbala bio je Talijan Giulio Regondi, koji je za nj ostavio koncerte, komornu glazbu i brojna solistička djela. Čajkovski je u svojoj Drugoj orkestralno) suiti (1883.) rabio kvartet koncertina.
Zahvaljujući snažnom zvuku i nosivosti, harmonika i koncertina često se koriste u izvođenju tradicionalne glazbe na otvorenom, posebno kao pratnja plesu.
Želite znati više o rocku, popu, hip-hopu, houseu i ostalim muzičkim žanrovima?
Znate li što je didgeridoo? Saznajte više o njemu i ostalim instrumentima.
