Glasovir

Za razliku od čembala i klavikorda, glasovir je glazbalo jednakog temperiranja kod kojeg se žice udaraju batićima. Glasovirom se može proizvesti postupne dinamičke kontraste koji ovise o pritisku prstiju, zbog čega njegov ugled već više od dva stoljeća ništa nije ugrozilo. Nijedno drugo suvemeno glazbalo, izuzev orgulja, nema tako široki tonski raspon, niti takvu izražajnu sposobnost, dinamicku snagu i kolorističke mogućnosti. Brojni su skladatelji, od Czernyja i Liszta do Mahlera i Druge bečke škole, s pomoću glasovira stvarali dojam cijeloga simfonijskog orkestra, dok su ga aranžeri domišljato koristili kako bi dali privid takvog orkestra.

Cristoforijev glasovir
Beethoven je vrlo pristrano vjerovao da je glasovir, sveobuhvatan Hammerklavier velike snage napravljen nakon Bečkog kongresa i koji je on koristio u svojim kasnim sonatama, njemacki izum. S obzirom na brojnost austrijskih i njemačkih graditelja, od kojih su mnogi bili izbjeglice Sedmogodišnjeg rata (1756. - 1763.), te oblikovanje i rad batića koje je osmislio Cristoph Schreter (bez mehanizma otpuštanja, tzv. oslobađača), to mišljenje mu se može oprostiti. Bez obzira na dokaze o prototipovillla glasovira (a neki od njih sežu i u 15. stoljeće), izumitelj toga glazbala nije bio Nijemac, nego poznati Padovljanin Bartolomeo Cristofori, koji se na dvoru Medicijevih u Firenci brinuo za čembala i spinete. On je oko 1698. - 1700. izumio arpicimbalo (zapravo dulcimer s tipkama). Scipione Maffei je u Firencu otišao 1709. pa u svom listu Giornale dei letterati d'Italia (1711.) spominje četiri "mudro smišljena" Cristoforijeva glazbala gravicembali col piano e forte ("čembala s tihim i glasnim"), usporedujući njihovo dinamičko stupnjevanje sa stupnjevanjem kod čela. Cristoforijevi glasoviri imali su batiće ovijene papirom i prekrivene kožom i jednu novinu - mehanizam otpuštanja koji je sprječavao da se batić ponovno odbije na žicu nakon prvog udarca.

Četvrtasti glasovir
U Njemačkoj je načelo Cristoforijeva talijanskog izuma preuzeo graditelj orgulja iz Freiberga Gottfried Silbermann. Nakon ponešto nagovaranja, J. S. Bach se postupno počeo diviti njegovim glasovirima te svirati na njima, dajući prijedloge za njihovo unapređenje pa čak ih i prodajući. Tijekom posjeta potsdamskom dvoru Fridrika Velikog 1747. javno je priznao njihove prednosti. Baš kao Cristoforijeva, Silbermannova su glazbala imala oblik krila, poput koncertnih glasovira. Međutim, mnogi su se njemački graditelji odlučili na vrstu vodoravnog "četverakutnog" (pravokutnog) glasovira nalik klavikordu bez mehanizma otpuštanja. Najstariji primjerak te vrste, preživio do danas, istančani je "četvrtasti" glasovir Johanna Sochera iz 1742.

Mehanika: njemačka/bečka i engleska
U drugoj polovici 18. stoljeća razvile su se dvije osebujne vrste mehanike glasovira - lakša "njemačka" i teža "engleska" (preteča današnje). 0slanjajući se fizički i estetski na intimno izražajne značajke Silbermannovih klavikorda iz razdoblja prije 1750. koje je C. P. E. Bach toliko volio. "njemačka" Prell-mechanik (s batićem okrenutim prema sviraču) bila je poznata zbog njezinoga dodira i profinjenosti. Izum se pripisuje Johannl1 Andreasu Silbermannu iz Strasbourga, no na njegovu je učeniku, Johannu Andreasu Steinu iz Augsburga, kojemu su se neizmjerno divili Mozart i Beethoven, ostalo da usavrši elemente prigušivača i mehanizma otpuštanja, s time da se stišavanje nije nadziralo pedalama, nego polugama pokretanim koljenima. Steinova je kći Nannette, zajedno sa svojim suprugom J. A. Streicherom, 1794. pokrenula posao u Beču pa je "njemačka" mehanika postala "bečka". Do zatvaranja 1896. Streicherova je tvrtka bila najvažniji graditelj kvalitetnih glasovira u Beču. Njihova prva glazbala voljeli su svi veliki skladatelji i virtuozi, od Beethovena do Hummela. Drugi poznati austrijski graditelji glasovira bili su Walter i Schantz (kojima je prednost davao Haydn), Graf i (kasnije) Bosendorfer.

"Engleski" glasovir
Johannes Zumpe, naučnik u radionicama Silbermanna i Schudija, najviše je zaslužan za razvoj "engleskog" glasovira tijekom kraljevanja kralja Georgea Ill. Njegov najraniji preživjeli "četvrtasti" glasovir s jednostrukom mehanikom (bez mehanizma otpuštanja) potječe iz 1766. Nalik klavikordu, uglavnom je bio ugođen na neravnomjerno temperiranje od 17 nota po oktavi, s desne je strane imao mali rezonator, lagane batiće i smanjeni dinamički opseg. Bachov je najmlađi sin, Johann Christian, "londonski" Bach, 2. lipnja 1768. održao prvu solo izvedbu na glasoviru u Engleskoj svirajući Zumpeovo glazbalo koje je očaralo englesko društvo. Njegova mehanika nije bila složena, a gradnja je bila jeftina. Na kontinentu poznato kao "piano anglais", to se glazbalo proširilo cijelim civiliziranim svijetom, doprijevši čak i do harema otomanskih sultana.

Broadwood i koncertni glasovir
Americus Backers, Nizozemac koji je živio u Londonu, 1772. pomogao je razviti "engleski" koncertni glasovir, odnosno glasovir s dvostrukom mehanikom (s mehanizmom otpuštanja). Vrste toga glasovira patentirali su Robert Stodart 1777. i John Geib (Nijemac) 1786. godine. Škot John Broadwood (Schudijev zet) unaprijedio je njegovu ujednačenost, fleksibilnost i dinamički poteneijal. Izvorno je bio tesar i stolar, no u oblikovanju glasovira Broadwood je bio vizionar. Shvatio je da je određivanje optimalne točke u kojoj batić treba udariti žicu od najveće važnosti za odredivanje kakvoće tona. Nožne pedale patentirao je 1783., a u svoje ponovno oblikovane "četvrtaste" glasovire uveo je novi mehanizam prigušivanja. Podijeljeni konjić, s posebnim konjićem za duboke žice (prije toga se obično rabio dugi jednostruki konjić čembala) patentirao je 1788. Koncertni Broadwoodov glasovir poslan je 1818. Beethovenu (kasnije ga je naslijedio Liszt): glazbalo je imalo podijeljeni pedalni mehanizam prigušivanja koji je neovisno nadzirao duboke i visoke registre. Chopin je svirao na takvom glasoviru na svojim posljednjitn koncertima u Londonu i Manehesteru trideset godina kasnije. Do 1850-ih proizvodnja se u toj obiteljskoj tvrtki popela na 2500 glazbala godišnje.