Gitara

Gitara ima bogatu obiteljsku tradiciju i može se podičiti da je jedno od rijetkih žičanih glazbala koje je uspješno premostilo jaz izmedu klasične i popularne glazbe. Činjenica što se rijetko upotrebljava kao orkestraIno glazbalo mnoge navodi na podcjenjivanje njezine važnosti i opsega solističkog repertoara kojim raspolaže.

Podrijetlo
Rana povijest gitare ostaje donekle maglovita. Ako se za razlikovno obilježje glazbala uzme položaj u kojem se glazbalo drži, tada su trzalačka glazbala poput gitare, za razliku od harfi, postojala već u pretkršćanskom razdoblju. Babilonski glineni reljef iz oko 1900. godine prije Krista prikazuje različita glazbala koja su, čini se, imala dvije ili više žica. Sva imaju tipičan vrat kao u obitelji gitara i trzaju se desnom rukom. Hititski duborez nastao otprilike šesto godina kasnije ima, kako se čini, vrat s prvim oblikom pragova. Stvarno glazbalo pronadeno u egipatskom grobu iz oko 1500. godine prije Krista ima zaobljeni korpus, poput rezonatora u suvremenih harfa, ali potpuno ravan produljen i vrat. Slična su glazbala korištena u Egiptu do prvih stoljeća nove ere. Važan sačuvani ostatak, pronađen u koptskoj grobnici, danas se nalazi u Orijentalnom zavodu u Heidelbergu, a potječe iz razdoblja između 400. i 600. godina po Kristu. Ima ravna leđa irezonator izrađen od dva različita komada povezana rebrastim dijelom kako bi tvorila šuplju kutiju s unutarnjim zakrivljenim stranama - ukratko, prepoznajemo prototip suvremene gitare.

Ako su, kako neki tvrde, takva glazbala stigla u Europu u doba arapske najezde, tada imamo čvrste razloge povezati gitaru s europskom zemljom gdje je arapski utjecaj bio najjači - Španjolskom. Prvi prepoznatljivi opis gitare iz te zemlje oslikani je komentar novozavjetne Knjige otkrivenja za koji se zna da je izvorno nastala u samostanu San Miguel de Escalada blizu Leona 926. godine. Jedna ilustracija prikazuje četiri lika koja sviraju dugačka trzalačka glazbala, a drže ih uspravno ili preko koljena. Svako od tih glazbala ima kruškoliko tijelo i vrat koji se sužuje prema velikoj glavi gitare sa zateznim vijcima. Premda se jedno od tih glazbala svira gudalom, ostala se tri trzaju, od toga jedno s trzalicom. Druga ilustracija iz istoga izvora prikazuje mnogo ljudi s trzalačkim glazbalima koja se ovoga puta drže popreko tijela i imaju uže usporedne vratove i tri žice. I ovdje se čini da se neka od njih sviraju trzalicom.

Ipak, to ne bi trebalo uzeti kao konačni dokaz da je gitara u Europu stigla preko Španjolske. Njemačka zbirka psalama iz isroga razdoblja opisuje glazbalo drukčijeg tipa, koje se u većini slučajeva drži pod pravim kutom u odnosu na svirača, s gotovo pravokutnim tijelom i usporednim vratom koji završava glavom u obliku diska u koji su umetnuti zatezni vijci. Činjenica da su prikazi sličnih glazbala pronađeni i u rukopisnim i skulpturalnim izvorima iz poodmaklih godina srednjeg vijeka govori u prilog postojanju autohtone europske tradicije koja postoji isrodobno s uvezenom.

Druga teorija zagovara da je gitara možda ušla u Europu preko južne francuske, jer je Provansa bila središtem srednjovjekovne trubadurske tradicije raširene na brojne druge zemlje, uključujući i Španjolsku. Neki od najvažnijih dokaza tome u prilog mogu se pronaći u visokorazvijenim primjerciima figurativnih skulptura koje ukrašavaju velike crkve ranoga gotičkog razdoblja u Engleskoj i Francuskoj. Neki od tih primjera su anđeoski glazbenici u Koru anđela u Katedrali u Lincolnu, prekrasni nizovi u kapelici u Beverlyju ili na katedralama u Chartresu i Reimsu.

Građa i ugađanje
Kao i za harfu, prve godine renesanse označavaju važno razdoblje za gitaru jer od tada pa nadalje, postoje primjerci samih glazbala koje možemo postaviti uz pisane ili slikane tragove. Jedna značajka suvremenoga glazbala bila je raspored žice u zboru: parovi žica ugođeni na istu visinu ili u oktavama. Gitare sa šest pari žica (zbora) poznate su od 15. stoljeća. Ta dispozicija, zajedno s parovima ugođenim u unisonu, značajka su španjolske vihuele, trzalačkoga glazbala s ravnim dnom omiljenim potkraj 15. i u 16. stoljeću. S korpusom tek neznatno suženim na sredini i s uskim vratom objavila je vezu s protogitarom srednjeg vijeka. Gitare iz 16. stoljeća obično su imale četiri ili pet pari žica i bile su manje od njihovih suvremenih kolegica. Ugađanje je moglo biti različito, ali izgleda da je bio češći interval terce između središnjih parova i kvarti između središnjih i najnižih te najviših parova. Model koji se ovdje spominje očigledno je ugođen kao suvremena stara viola. Taj se model ugodbe u kvartama s interpoliranom tercom odražava u ugodbi pojedinačnih žica na suvremenoj gitari: E, A, D, g, h, e.

Izgleda da je, dok je gitara s pet pari žica bila omiljena kao prateće glazbalo, model sa četiri para poput lutnje smatran prikladnijim za polifonu glazbu. To je potvrđeno i u prvom djelu tiskanom za nju. Skladao ga je Španjolac Alonso Mudarra 1546. godine pod nazivom Tres libros de musica en cifras para vihuela. Glazba je napisana u tabulaturi, u kojoj nisu napisane stvarne note koje valja odsvirati, nego su zabilježeni sustavi simbola koji pokazuju položaj prstiju na svakoj žici, usto i simboli koji određuju duljinu note. Takva se glazba ne bi po današnjoj terminologiji svirala rasgueado ("drndanjem" po žicama), nego punteado (trzanjem). Prema tome, pretpostavlja se trzanje žica prstima, kao kod lutnje, a ne trzalicom. Mudarrino je djelo slijedio veliki broj drugih autora, pogotovo u Francuskoj gdje je gitara postala iznimno popularna. Prvi engleski udžbenik koji je napisao James Rowbotham The breffe am plaine instrucrion for to learne the giuerne prijevod je francuskog izdanja iz 1551. godine, no na žalost je izgubljen.

Osim što je bilo manje od suvremene gitare, glazbala kojem su te publikacije bile namijenjene imala su manje suženje na sredini korpusa (premda izraženije nego u vihuele) i nerijetko složenu ugraviranu ružu na mjestu gdje su kasnije gitare imale zvučni otvor (odušak). Dno je bilo ravno. Okruglo dno bilo je uobičajenije kod gitara s pet pari žica poznatih kao chitarra battente, rabljenih, kao što je već ranije navedeno, uglavnom u pratnji. Svirala se trzalicom i vjerojatno je imala metalne, a ne žice od crijeva. Njezini su pragovi bili od metala kao u suvremene gitare, katkad od crijeva nategnutih i zavezanih oko hvataljke. Katkad je imala tri para žica.